The Halloween Tree

Ray Bradbury


Glava 1

Glava 2

Glava 3

Glava 4

Glava 5

Glava 6

Glava 7

Glava 8

Glava 9

Glava 10

Glava 11

Glava 12

Glava 13

Glava 14

Glava 15

Glava 16

Glava 17

Glava 18

Glava 19

The Halloween Tree 

Glava 6 


    They saw his small figure run down the middle of the ravine, on the path.     Ugledali su njegov sitni lik kako stazom juri niz središte klanca.
    “Oh, wait, please wait—” the voice began to fail. “I don’t feel well. I can’t run. C​a​n​’​t​—​c​a​n​’​t​—​”​     "O, čekajte me, molim vas, pričekajte me..." Glas ga je počeo izdavati. "Ne osjećam se baš dobro. Ne mogu trčati. Ne mogu... ne mogu..."
    “Pipkin!” everyone shouted, waving from the edge of the cliff.     "Pipkin!" povikali su svi uglas, mašući mu s ruba litice.
    His figure was small, small, small. There were shadows mixed everywhere. Bats flew. Owls shrieked. Night ravens clustered like black leaves in trees.     Njegov je lik bio sitan, sitan, sitan. Posvuda su se miješale sjene. Uzletjeli su se šišmiši. Zakriještale su sove. Noćni su se gavranovi kutrili u krošnjama poput crnoga lišća.
    The small boy, running with his lit pumpkin, fell.     Dječačić, što je trčao s upaljenom bundevom, najednom je pao.
    “Oh,” gasped Moundshroud.     "Oh", dahnuo je Grobolijes.
    The pumpkin light went out.     Svijeća se u bundevi utrnula.
    “Oh,” gasped everyone.     "Oh", dahnuli su svi odreda.
    “Light your pumpkin, Pip, light it!” shrieked Tom.     "Upali bundevu, Pip, upali je!" zakričao je Tom.
    He thought he saw the small figure scrabbling in the dark grass below, trying to strike a light. But in that instant of darkness, the night swept in. A great wing folded over the abyss. Many owls hooted. Many mice scampered and slithered in the shadows. A million tiny murders happened somewhere.     Povjerovao je kako je dolje, u travi, ugledao sitan lik kako pipa u mraku, pokušavajući ukresati vatru. Ali u tom trenutku mraka, u klanac je uletjela noć. Nad bezdanom se preklopilo golemo krilo. Mnoge su sove zahukale. Kroz sjene su zašuškali i šmugnuli mnogi miševi. Posvuda su se pojavili milijuni sićušnih ubojica.
    “Light your pumpkin, Pip!”     "Pip, upali tikvu!"
    “Help—” wailed his sad voice.     "U pomoć", zaječao je njegov tužan glas.
    A thousand wings flew away. A great beast beat the air somewhere like a thumping drum. The clouds, like gauzy scenes, were pulled away to set a clean sky. The moon was there, a great eye.     Od njih je odletjela tisuća krila. Negdje je neka velika zvijer zamlatila o zrak, kao da lupa u bubanj. Oblaci, poput kulisa od gaze, povukli su se i očistili nebo. Nad njima je bio mjesec, veliko oko.
    It looked down upon—     Koje je gledalo...
    An empty path.     Na praznu stazu.
    Pipkin nowhere to be seen.     Od Pipkina nigdje ni traga ni glasa.
    Way off, toward the horizon, something dark frittered and danced and slithered away in the cold star air.     A negdje daleko, prema obzoru, nešto se tamno rasipalo i plesalo i klizilo sve dalje u studeni zvjezdani zrak.
    “​H​e​l​p​—​h​e​l​p​—​”​ wailed a fading voice. Then it was gone.     "U pomoć, u pomoć", zavapio je sve slabašniji glas. I više ga nije bilo.
    “Oh,” mourned Mr. Moundshroud. “This is bad. I fear Something has taken him away.”     "O", rastuženim je glasom rekao gospodin Grobolijes. "To je loše. Bojim se da ga je odnijelo Nešto."
    “Where, where?” gibbered the boys, cold.     "Kamo, kamo?" zagragorili su ohlađeni dječaci.
    “To the Undiscovered Country. The Place I wanted to show you. But now—”     "U Neotkrivenu Zemlju. U zemlju koju sam vam htio pokazati. Ali sada..."
    “You don’t mean that Thing in the ravine, It, or Him, or whatever, that Something, was—Death? Did he grab Pipkin and—run?!”     "Ne mislite valjda je to Nešto u klancu, To, ili on, ili što već je, da je to Nešto, da je to - Smrt? Zar je ugrabila Pipkina — i utekla?"
    “Borrowed is more like it, perhaps to hold him for ransom,” said Moundshroud.     "Možda bi bolje bilo reći posudila ga, i sad ga vjerojatno drži radi otkupa", odgovorio je Grobolijes.
    “Can Death do that?”     "Zar Smrt i to može?"
    “Sometimes, yes.”     "Pokatkad, da."
    “Oh, gosh.” Tom felt his eyes water. “Pip, tonight, running slow, so pale. Pip, you shouldn’t’ve come out!” he shouted at the sky, but there was only wind there and white clouds floating like old spirit fluff, and a clear river of wind.     "O, Bože." Tom je osjetio kako mu se oči pune suzama. "Pip, večeras, trčao je tako sporo, tako blijed. Pip, nisi smio poći!" povikao je u nebo, no na nebu su bili samo vjetar i bijeli oblaci što su lebdjeli poput starog lahorova paperja i bistre rijeke vjetra.
    They stood, cold, shivering. They looked off to where the Dark Something had stolen their friend.     Stajali su tako, promrzli, uzdrhtali. Pogledali su onamo gdje im je to Crno Nešto ukralo prijatelja.
    “So,” said Moundshroud. “All the more reason for you to come along, lads. If we fly fast, maybe we can catch Pipkin. Grab his sweet Halloween corn-candy soul. Bring him back, pop him in bed, toast him warm, save his breath. What say, lads? Would you solve t​w​o​-​m​y​s​t​e​r​i​e​s​-​i​n​-​o​n​e​?​ Search and seek for lost Pipkin, and solve Halloween, all in one fell dark blow?”     "I tu smo, dakle", rekao je Grobolijes. "Sad imate samo još razlog više da pođete sa mnom, mladići. Ako poletimo brzo, možda dostignemo Pipkina. I otmemo njegovu slatku svisvetsku dušu od kukuruznog šećera. I možda ga vratimo, pljusnemo u krevet, zagrijemo kao žeravicu i skratimo priču. Što velite, mladići? Želite li razriješiti dvije misterije odjednom? Želite li potražiti izgubljenog Pipkina, i riješiti tajnu Noći vještica, i sve to jednim razornim mračnim udarcem?"
    They thought of All Hallows’ Night and the billion ghosts awandering the lonely lanes in cold winds and strange smokes.     Pomislili su na Noć vještica i milijardu utvara što lunja po samotnim stazama na studenu vjetru i u čudnim dimovima.

    They thought of Pipkin, no more than a thimbleful of boy and sheer summer delight, torn out like a tooth and carried off on a black tide of web and horn and black soot.     Pomislili su na Pipkina, taj napršnjak dječaka i čisto ljetno veselje, iščupana poput zuba i odnesena crnom plimom paučine i roga i crne čađe.
    And, almost as one, they murmured: “Yes.”     I, gotovo kao jedan, svi su promrmljali: "Da."
    Moundshroud sprang. He ran. He pummeled, he pushed, he raved. “Quick now, along this path, up this rise, along this road! The abandoned farm! Over the fence! Allez-oop!”     Grobolijes je poskočio. I potrčao. Mlatio je šakama, gurao, bjesnio: "Sad brzo, ovom stazom, ovom uzbrdicom, ovom cestom! Napuštena farma! Preko ograde! Idemo— hoop! Ala, ala, idemo!"
    They leaped the fence running and stood by a barn that was frosted over with old circus posters, with banners tattered by wind pasted here thirty, forty, fifty years back. Circuses, passing through, had left patches and swatches of themselves ten inches thick.     U trku su preskočili ogradu i stali pred štagalj koji je, kao injem, bio prekriven starim cirkuskim plakatima, sa zastavama dronjavima od vjetra, i nalijepljenima ovdje pred trideset, četrdeset, pedeset godina. Cirkusi što su ovuda prolazili ostavili su iza sebe pedalj debele krpe i uzorke.
    “A kite, boys. Build a kite. Quick!”     "Zmaj, dječaci. Napravite zmaja. Brzo!"


>> Glava 7