The Halloween Tree

Ray Bradbury


Glava 1

Glava 2

Glava 3

Glava 4

Glava 5

Glava 6

Glava 7

Glava 8

Glava 9

Glava 10

Glava 11

Glava 12

Glava 13

Glava 14

Glava 15

Glava 16

Glava 17

Glava 18

Glava 19

The Halloween Tree 

Glava 12 


    Now the boys who landed like a downpour of bright autumn trash were in this order:     I sad, dječaci što prizemljiše poput pljuska jarkoga jesenskoga krša, stigoše ovim redom:
    Tom Skelton, dressed up in his delicious Bones. Henry-Hank, more or less a Witch.     Tom Skelton, odjeven u svoje elegantne kosti. Henry-Hank, manje-više Vještica.
    Ralph Bengstrum, an unraveled Mummy, becoming more unbandaged by the minute.     Ralph Bengstrum, razmotana mumija, iz časa u čas sve razmotanija.
    A Ghost named George Smith.     Utvara koja se zvala George Smith.
    J.J. (no other name needed) a very fine Apeman. Wally Babb who said he was a Gargoyle, but everyone said he looked more like Quasimodo.     J.J. (bez potrebe za još nekim imenom), sasvim pristali pračovjek. Wally Babb koji je rekao da je on garguj, no svi su tvrdili da je mnogo sličniji Quasimodu.
    Fred Fryer, what else but a beggar fresh out of a ditch.     Fred Fryer, koji je inače bio prosjak netom ustao iz grabe.
    And last and not least, “Hackles” Nibley who had run up a costume at the last moment by simply clapping on a white scare-mask and grabbing his grandpa’s harvest scythe off the garage wall.     I zadnji po redu, ali ne i važnosti, "Hackles" Nibley, koji je u zadnji čas pribavio kostim time što sije u lice utrljao bijelu jezivu masku, i sa zida garaže dohvatio djedovu kosu.
    All the boys being safely landed on English earth, their billion autumn leaves fell off and blew away.     Kad su svi dječaci sigurno prizemljili na englesko tlo, s njih je spala milijarda jesenskih listova, da bi je potom otpuhao vjetar.
    They stood in the midst of a vast field of wheat.     Stajali su usred golemog žitnoga polja.
    “Here, Master Nibley, I brought your scythe. Take it. Grab! Now lie low!” warned Moundshroud. “The Druid God of the Dead! Samhain! Fall!”     "Evo, gospodaru Nibley, donio sam vam vašu kosu. Uzmite je. Drži! A sad lezite!" upozorio je Grobolijes. "Druidski Bog smrti! Samhain! Lezi!"
    They fell.     Svi popadaše.
    For a huge scythe came skimming down out of the sky. With its great razor edge it cut the wind. With its whistling side it sliced clouds. It beheaded trees. It razored along the cheek of the hill. It made a clean shave of wheat. In the air a whole blizzard of wheat fell.     Iz neba se sručila golema kosa. Svojom velikom oštricom, britkom kao britva, presjekla je vjetar. Svojim zviždavim bridom isjekla je oblake. Obezglavila drveće. Zabrijala obrazom brda. Čisto obrijala žito. Kroz zrak je padala čitava mećava klasja.
    And with every whisk, every cut, every scythe, the sky was aswarm with cries and shrieks and screams.     I pri svakom zamahu, svakom zasjeku, svakom otkosu, nebom bi se zarojili krikovi i vriskovi i jauci.
    The scythe hissed up.     Kosa se psiktavo podigla.
    The boys cowered.     Dječaci su pokrili glave.
    “Hunh!” grunted a large voice.     "Hanh", progunđao je krupan glas.
    “Mr. Moundshroud, is that you!” cried Tom.     "Gospodine Grobolijes, jeste to vi?" uskliknuo je Tom.
    For towering forty feet above them in the sky, an immense scythe in his hands, was this cowled figure, its face in midnight fogs.     Jer uzdižući se petnaest metara nad njima u nebo, s golemom kosom u rukama, stajao je zakukuljeni lik, lica zastrta ponoćnom maglom.
    The blade swung down: hisssssss!     Oštrica se uz zamah spustila: Psssssssil
    “Mr. Moundshroud, let us be!”     "Gospodine Grobolijes, poštedite nas!"
    “Shut up.” Someone knocked Toms elbow. Mr. Moundshroud lay on the earth beside him. “That’s not me. That’s—”     "Daj šuti." Netko je Toma trknuo u lakat. Gospodin Grobolijes je ležao na tlu do njega. "To nisam ja. To je..."
    “Samhain!” cried the voice in the fog. “God of the Dead! I harvest thus, and so!”     "Samhain!" uskliknuo je glas iz magle. "Bog mrtvih! Ja žanjem ovako, i to!"
    Sssss-whoooshhhh!     Zzzzz-uuuummm!
    “All those who died this year are here! And for their sins, this night, are turned to beasts!”     "Svi koji umriješe ove godine, sada su tu! I zbog grijeha su svojih, u ovu noć, pretvoreni u zvijeri."
    Sssssswooommmmmmm! “Please,” whimpered Ralph-the-Mummy     Z​z​z​z​z​z​z​u​u​u​u​u​u​u​u​u​m​m​m​m​m​m​m​m​m​m​!​ "Milost", zašmrcao je Ralph Mumija.
    “Sssssssttttt! The scythe zippered Hackles Nibley’s spine, ripping his costume in a long tear, knocking his own small scythe free of his hands.     Sssssttt! Kosa je otvorila patent-zatvarač Hackles Nibleyjeve kralježnice, razderala mu halje jednom dugom poderotinom, iz ruke mu izbila njegovu malu kosu.
    “Beasts!”     "Zvijeri!"
    And the harvest wheat, flailed up, spun round on the wind, shrieking its souls, all those who had died in the past twelve months, rained to earth. And falling, touching, the heads of wheat were turned to asses, chickens, snakes which scurried, cackled, brayed; were turned to dogs and cats and cows that barked, cried, bawled. But all were miniature. All were tiny, small, no bigger than worms, no bigger than toes, no bigger than the sliced-off tip of a nose. By the hundreds and thousands the wheat heads snowed up in scatters and fell down as spiders which could not shout or beg or weep for mercy, but which, soundless, raced over the grass, poured over the boys. A hundred centipedes tiptoed on Ralph’s spine. Two hundred leeches clung to Hackles Nibley’s scythe until with a nightmare gasp he raved and shook them off. Everywhere fell black widows and tiny boa constrictors.     I požnjeveno žito, kao uzvitlano mlatovima, zavrtjelo se u zraku, vrišteći svim svojim dušama, dušama svih onih koji umriješe u proteklih dvanaest mjeseci, i zakišilo po tlu. I dok su padale, doticale se, glave su se klasja pretvarale u magarce, piliće, zmije, koji su repeljali, kvocali, njakali; pretvarali se u pse i mačke i krave koje su lajale, mjaukale, mukale. No sve je to bilo u minijaturi. Sve su životinje bile sićušne, male, ne veće od crva, ne veće od nožnih prstiju, ne veće od odsječenog vrha nosa. U stotinama i tisućama klasje je sniježilo u razbacanim snopovima, i padalo poput pauka koji nisu mogli ni vikati ni moljakati ni plakati za milost, već koji su, u potpunoj tišini, jurili preko trave, izlijevali se na dječake. Stotinu se stonoga na prstima uspelo na Ralphovu kralježnicu. Dvije se stotine pijavica objesilo za kosu Hacklesa Nibleyja sve dok on, izdahnuvši kao da ga guši mora, nije pobjesnio i otresao ih. Odasvuda su padale crne udovice i sićušni udavi.
    “For your sins! Your sins! Take that! And this!” bellowed the voice in the whistling sky.     "Za vaše grijehe! Vaše grijehe! Evo vam! I evo!" urlao je glas iz razviždana neba.

    The scythe flashed. The wind, cut, fell in bright thunders. The wheat churned and gave up a million heads. Heads fell. Sinners hit like rocks. And, hitting, were turned to frogs and toads and multitudes of scaly warts with legs and jellyfish which stank in the light.     Kosa je bljesnula. Vjetar, posječen, pao je u jarkoj grmljavini. Žito se uzbućkalo i diglo milijun glava. Glave popadaše. Grešnici lupiše poput kamenja. I, tresnuvši o zemlju, pretvoriše se u žabe i krastače i mnoštvo ljuskavih boginja s nogama i meduza što su smrdjele na svjetlu.
    “I’ll be good!” prayed Tom Skelton.     "Bit ću dobar!" zavapio je Tom Skelton.
    “Lemme live!” added Henry-Hank.     "Poštedi mi život!" dodao je Henry-Hank.
    All of this said very loudly, for the scythe was making a dreadful roar. It was like an ocean wave falling down out of the sky, cleaning a beach, and running away up to cut more clouds. Even the clouds seemed to be whispering out swift and more fervent prayers for their own fates. Not me! not me!     Sve je to bilo izrečeno jako glasno, jer je kosa dizala strahovitu buku. Bilo je to kao da se iz nebesa sručuje oceanski val, čisteći plažu, da bi potom pobjegao da posječe još glava. Čak i oblaci kao da su sad počeli moliti i brže i gorljivije, zabrinuti za svoju sudbinu. Ne mene! Ne mene!
    “For all the evil you ever did!” said Samhain.     "Za svo zlo što ste ga ikad počinili!" rekao je Samhain.
    And the scythe cut and the souls were harvested and fell in blind newts and awful bedbugs and dreadful cockroaches to scuttle, limp, creep, scrabble.     I kosa je sjekla, i duše bijahu žnjevene, i padale su kao slijepi salamanderi i strašne uši i jezivi žohari, da bi repeljali, šepali, puzali, gmizali.
    “My gosh, he’s a bug maker.”     "O Bože, on je bubotvorac."
    “Flea squasher!”     "Buhognjetilac!"
    “Snake grinder-outer!”     "Zmijomeljač!"
    “Roach transformer!”     "Žoharni preobrazitelj!"
    “Fly keeper!”     "Muhogojac!"
    “No! Samhain! October God. God of the Dead!”     "Ne! Samhain! Listopadski bog. Bog mrtvih!"
    Samhain stomped a great foot which tread a thousand bugs in the grass, trompled ten thousand tiny soul-beasts in the dust.     Samhain je lupio golemim stopalom, kojim zdrobi tisuću buba u travi, zataba deset tisuća sićušnih poživotinjenih duša u prah.
    “I think,” said Tom, “it’s time we-”     "Mislim", rekao je Tom, "da je vrijeme da..."
    “Ran?” suggested Ralph, not offhand. “Shall we take a vote?”     "Bježimo?" nastavio je Ralph, i to nije bilo izrečeno nimalo usputno. "Da glasamo?"
    The scythe hissed. Samhain boomed.     Kosa je zapsikala. Samhain je grunuo.
    “Vote, heck!” said Moundshroud. All jumped up.     "Glasamo, vraga!" odgovorio je Grobolijes. Svi skočiše.
    “You there!” thundered the voice above them. “Come back!”     "Vi tamo!" zagrmio je nad njima glas. "Vratite se!"
    “No, sir, thanks,” said one and then another.     "Ne, gospodine, hvala najljepša", odgovorio je jedan, a potom i drugi.
    And put right foot after left.     I dadoše petama vjetra.
    “I figure,” said Ralph, panting, leaping, tears on his cheeks. “I been pretty good most of my life. I don’t deserve to die.”     "Mislim", rekao je Ralph, sav zadihan, skačući, dok su mu se niz obraze slijevale suze. "Čitavog sam života bio dobar. Nisam zaslužio da umrem."
    “Hah-hnnh!” shouted Samhain.     "Haaa-hnnnnh!" kriknuo je Samhain.
    The scythe came in a guillotine which chunked the head off an oak tree and felled a maple. A whole orchard of autumn apples fell into a marble pit somewhere. It sounded like a houseful of boys falling downstairs.     Kosa se spustila poput giljotine, otfikarila hrastu glavu i posjekla javor. Negdje je, u mramornu jamu, pao čitav voćnjak jesenskih jabuka. Zazvučalo je kao da se puna kuća dječaka skotrljala niza stepenice.
    “I don’t think he heard you, Ralph,” said Tom.     "Mislim, Ralph, da te je čuo", rekao je Tom.
    They dived. They fell among rocks and shrubs. The scythe ricocheted off the stones.     Bacili su se naglavce. I pali posred stijenja i grmlja. Kosaje rikošetirala od stijenja.
    Samhain gave such a yell as brought an avalanche down a small hill nearby.     Samhain je ispustio takav krik, da se niz obližnje brdašce sručila lavina.
    “Boy,” said Ralph, squinched up, balled up, feet against chest, eyes tight. “England is no place to be a sinner.”     "Dečki", rekao je Ralph, pa se ulučio, smotao, pritisnuo noge o prsa, i čvrsto zatvorio oči. "Engleska nije zemlja za grešnika."
    Even as a final rain, a shower, a downpour of hysterical s​o​u​l​s​-​t​u​r​n​e​d​-​b​e​e​t​l​e​,​ turned flea, turned stinkbug, turned daddy long-legs, scurried over the boys.     Baš tad je preko dječaka prorepeljala zadnja kiša, zadnji pljusak, zadnji prolom duša pretvorenih u bube, uši, smrdljive martine, skakavce i cvrčke.
    “Hey, look. That dog!”     "Hej, vidi. Onaj pas!"
    A wild dog, mad with terror, raced up the rocks.     Divlji pas, poludio od straha, jurio je uza stijene.

    And its face, its eyes, something in the eyes— “That couldn’t be—?”     A njegovo lice, njegove oči, nešto u njegovim očima... "Ta nije valjda..?"
    “Pipkin?” said everyone.     "Pipkin?" rekoše svi u glas.
    “Pip—” shouted Tom. “Is this where we meet you? Is—”     "Pip..." uskliknuo je Tom. "Zar ćemo te tu naći! Zar..."
    But whoom! The scythe fell. And yipping with fright, the dog, bowled over, slid down the grass.     Ali zuuuum. Obrušila se kosa. I cičeći od straha, pas, prekobicnuvši se, otklizio je niz travu.
    “Hold on, Pipkin. We know you, we see you! Don’t scare off! Don’t—” Tom whistled.     "Daj čekaj, Pipkin. Znamo da si ti, vidimo te! Ne boj se, nemoj bježati! Nemoj..." Tom je zazviždao.
    But the dog, yarping with Pipkin’s own dear sweet scared voice, was gone. But didn’t an echo of his yip come back from the hills:     Ali pas, skvičeći premilim Pipkinovim glasom, već se bio izgubio. No nije li se to od brda vratio odjek njegove skvike:
    “Meet. Meet. Meet. Meeee …”     "Naći. Naći. Naći. Naaaa..."
    Where? thought Tom. Criminently, where?     Gdje? pomislio je Tom. U tri peršina, gdje!


>> Glava 13