 
|
|
|
|
|
|
|
| “Quick, now, come find me!” Moundshrouds voice, laughing, called them on. | "Sad brzo, otkrijte gdje sam!" Grobolijesov glas, sav nasmijan, nastavio ih je dozivati. |
| “This way! No, this! This!” | "Ovuda! Ne, nego ovuda! Ma, ovuda!" |
| They ran along the slender ribbon of mummy wrapping, deep into the earth. “Yes. Here I am.” | Trčali su tankom trakom mumijina povoja, sve dublje pod zemlju. "Da. Tu sam." |
| They turned a corner and stopped, for the long linen ribbon wound across the tomb floor and up a wall to wrap around the feet of an ancient brown mummy which was propped atilt in a candlelit niche. | Obišli su ugao i stali, jer se duga lanena vrpca izvijala preko poda grobnice i dalje uza zid, da bi se na kraju obavila oko nogu prastare smeđe mumije, koja je, poduprta, sjedila malo nagnuto u svijećama obasjanoj niši. |
| “Is,” stuttered Ralph Bengstrum, dressed in his own Mummy costume, “is—is that a real mummy?” | "Je li", promucao je Ralph Bengstrum, i sam odjeven u kostim mumije, "je li... je li ta mumija prava?" |
| “Yes.” Dust sifted from under the golden mask on the mummy’s face. “Real.” | "Da." Ispod zlatne maske na mumijinu licu prosipila je prašina. "Prava." |
| “Mr. Moundshroud! You! | "Gospodine Grobolijes! Vi!" |
| The gold mask fell to clang like a bright bell on the floor. | Zlatna je maska pala i zveknula o pod kao zvonko zvono. |
| Where the mask had been was a mummy’s face, a pool of brown mud crinkled by blasts of sun. One eye was glued shut with spiderweb. The other eye cracked forth tears of dust and a glint of bright blue glass. | Gdje je maločas bila maska, sad je bilo mumijino lice, barica smeđega mulja namreškana pod udarcima sunca. Jedno joj je oko bilo slijepljeno paučinom. Iz drugog su se ispucalog oka cijedile suze od prašine i odsijevalo je svjetlomodro staklo. |
| “Isssss there some boy there dressed like a mummy?” asked the voice muffled beneath the shroud. | "Je li tu neki dječčččak odjeven kao mumija?" upitao je glas prigušen mrtvačkim pokrovom. |
| “Why, me, sir!” squeaked Ralph, showing his arms, legs, chest, the medical bandages it had taken him all afternoon to wrap himself up in, mummified. | "Pa, ovaj, ja, gospodine!" zaciktao je Ralph, pa pokazao ruke, noge, prsa, i medicinske zavoje u koje se umatao čitavo popodne, ne bi li se mumificirao. |
| “Good,” sighed Moundshroud. “Grab the linen strip. Pull!” Ralph bent, took hold of the ancient mummy bandages and—yanked! | "Odlično!" uzdahnuo je Grobolijes. "Hvataj laneni povoj. Vuci!" Ralph se sagnuo, dohvatio prastari mumijin povoj i — trznuo! |
| The ribbon unraveled up around, up around to reveal the great ancient reptile nose-beak and flaky chin and dry smiling dust-powdery mouth of Moundshroud. His crossed arms fell loose. | Traka se počela razmatati, prema gore i oko, gore i okolo, da bi na kraju otkrila njušku velikog, prastarog gmizavca i ljuštičavu bradu i suha nasmiješena prašno-prašnasta Grobolijesova usta. Njegove prekrižene ruke sad su slobodno pale. |
| “Thanks, lad! Free! No fun being wrapped like some old funeral gift for the Land of the Dead. But—hist! Quick, boys, hop in the niches, stand stiff. Someone’s coming. Play mummies, boys, play dead!” | "Hvala, mladiću! Slobodan! Nije to šala biti tako umotan kao nekakav stari pogrebni dar za Zemlju mrtvih. Al' — pst! Brže, dječaci, uskačite u niše, i ni mrdac. Netko dolazi. Pretvarajte se da ste mumije, dječaci, pretvarajte se da ste mrtvi." |
| The boys leaped to stand, arms folded, eyes shut, breaths held, like a frieze of small mummies cut in the ancient rock. | Dječaci su uskočili i ostali stajati, ruku prekriženih, očiju zatvorenih, dahova zadržanih, poput kakva friza sitnih mumija uklesanih u pradrevnu stijenu. |
| “Easy” whispered Moundshroud. “Here comes—” | "Mir", prošaptao je Grobolijes. "Evo dolazi..." |
| A funeral procession. | Pogrebna povorka. |
| An army of mourners in gold and fine silks bearing small sailing-ship toys and copper bowls of food in their hands. | Čitava legija ožalošćenih u zlatu i finoj svili, noseći u rukama male jedrenjake-igračke i bakrene zdjele s hranom. |
| And in their midst, a mummy case carried light as sunshine on the shoulders of six men. And behind that, a fresh-wrapped mummy with new paintings on its linen vestments and a small gold mask fitted over the hidden face. | A usred svih njih, lijes što su ga, lako kao sunčev bljesak, nosila pleća šestoro ljudi. A iza toga, svježe umotana mumija s novim slikarijama na svom lanenom ruhu i malom zlatnom maskom namještenom na skriveno lice. |
| “See the food, boys, the toys,” whispered Moundshroud. “They put toys in the tombs, lads. So the gods will come play, romp, roustabout, and run children happy to the Land of the Dead. See the boats, kites, jump-ropes, toy knives—” | "Pogledajte hranu, dječaci, i igračke", prošaptao je Grobolijes. "Te igračke oni stavljaju u grobove, dječaci. Tako da se tu bogovi dođu igrati, šenlučiti, tulumariti, i potom sretno odvedu djecu u Zemlju mrtvih. Pogledajte brodiće, zmajeve, užad za Preskakanje, noževe- igračke..." |
| “But look at the size of that mummy,” said Ralph, inside his hot linen bandages. “It’s a twelve-year-old boy in there! Like me! And that gold mask on the boy mummy’s face—doesn’t it look familiar?” | "Ali vidi je kolika je, ta mumija", rekao je Ralph iz svog već zagrijanog lanenog povoja. "Unutra je dječak od dvanaest godina! Kao ja! A ta maska na licu mumificiranoga dječaka — ne čini ti se poznatom?" |
| “Pipkin!” cried everyone, hoarsely. | "Pipkin!" uskliknuli su svi promuklim glasom. |
| “Sh!” hissed Moundshroud. | "Ssss!" prosiktao je Grobolijes. |
| For the funeral had stopped, the high priests were glancing around through the flickering torch shadows. | Jer je povorka već bila stala, a visoki su se svećenici ogledavali kroz treperave sjene zublji. |
| The boys, high in their niches, squeezed their eyes tight, sucked in their breaths. | Dječaci, visoko u svojim nišama, čvrsto su zatvorili kapke i uvukli dah. |
| “Not a whisper,” said Moundshroud, a mosquito in Tom’s ear. “Not a murmur.” | "Ni pisnuti", rekao je Grobolijes, komarac u Tomovu uhu. "Ni zucnuti." |
| The harp music began again. | Ponovno se začula svirka harfe. |
| The funeral shuffled on. | Povorka je, vukući noge, nastavila dalje. |
| And in the midst of all the gold and toys, the kites of the dead, there was the small twelve-year-old fresh-new mummy with a gold mask that looked just exactly like— | A usred sveg tog zlata i igračaka, zmajeva i mrtvaca, bila je mala, dvanaestgodišnja, nova - novcata mumija sa zlatnom maskom koja je izgledala baš kao pljunuti... |
| Pipkin. | Pipkin. |
| No, no, no, no! thought Tom. | Ne, ne, ne, ne! pomislio je Tom. |
| “Yes!” cried a mouse voice, tiny, lost, wrapped away kept, trapped, wild. “Its me! I’m here. Under the mask. Under the wrappings. Can’t move! Can’t yell Can’t fight free!” | "Da!" uskliknuo je mišji glas, sićušan, izgubljen, umotan, utegnut, zatočen, divlji. "To sam ja! Ja sam tu. Pod maskom. Pod povojem. Ne mogu se ni maknuti! Ne mogu vikati. Ne mogu se osloboditi." |
| Pipkin! thought Tom. Wait! | Pipkin! pomislio je Tom. Čekaj! |
| “Can’t help it! Trapped!” shouted the small wee voice wrapped in picture linens. “Follow! Meet me! Find me at—” | "Ne mogu ništa! Zarobljen!" povikao je mali sićušni glasić umotan u oslikani lan. "Slijedite me! Potražite me! Naći ćete me u..." |
| The voice faded, for the funeral procession had turned a corner in the dark labyrinth and was gone. | Glas je zamro, jer je pogrebna povorka skrenula za ugao mračnog labirinta i otišla. |
| “Follow you where, Pipkin?” Tom Skelton jumped down from his niche and yelled into the dark. “Meet you where?” | "Da te slijedimo, ali kamo, Pipkine?" Tom Skelton je skočio sa svoje niše i kriknuo u mrak. "Da te nađemo, ali gdje?" |
| But at that exact moment, Moundshroud, like a chopped tree, fell out of his niche. Bang! he struck the floor. | Ali baš je u tom trenutku Grobolijes, kao posječeno stablo, ispao iz svoje niše. Tras! lupio je o pod. |
| “Wait!” he cautioned Tom, looking up at him with one eye that looked like a spider caught in its own web. “We’ll save old Pipkin yet. Sly does it. Slide and creep, boys. Ssst.” | "Čekajte!" upozorio je Toma i podigao na nj oko što je izgledalo kao pauk uhvaćen u vlastitu mrežu. "Još ćemo mi spasiti starog Pipkina. Važno je biti lukav. Ležimo i puzimo, dečki. Sssss." |
| They helped him up and unwound some of his mummy wrappings and tiptoed down the long corridor and turned the corner. | Pomogli su mu da ustane i odmotali dio mumijskih povoja, a nakon toga su na prstima pošli niz dugi hodnik i zakrenuli za ugao. |
| “Holy Cow,” whispered Tom. “Look. They’re putting Pipkin’s mummy in the coffin and the coffin inside the—the—” | "Sveta kravo", prošaptao je Tom. "Vidi. Pipkinovu mumiju stavljaju u mrtvački sanduk, a sanduk u... u..." |
| “Sarcophagus,” Moundshroud supplied the jawcracker. “A coffin in a coffin in a coffin, lad. Each larger than the last, all done up in hieroglyphs to tell his life story—” | "Sarkofag", pobrinuo se Grobolijes za lomljenje jezika. "Mrtvački sanduk u mrtvačkom sanduku, u mrtvačkom sanduku, mladiću. Svaki sljedeći veći od prethodnog, a sve urešeno hijeroglifima koji pričaju njegovu životnu priču..." |
| “Pipkin’s life?” said all. | "Pipkinovu životnu priču?" upitali su svi uglas. |
| “Or whoever Pipkin was this time around, this year, four thousand years ago.” | "Ili priču onoga tko je bio Pipkin u ovo doba dana, u ovo doba godine, prije četiri tisuće godina." |
| “Yeah,” whispered Ralph. “Look at the pictures on the sides of the coffin. Pipkin one year old. Pipkin five. Pipkin ten and running fast. Pipkin up an apple tree. Pipkin pretending to drown in the lake. Pipkin eating his way through a peach orchard. Wait, what’s that?!” | "Da", prošaptao je Ralph. "Pogledajte slike na bokovima mrtvačkog sanduka. Pipkin godinu dana star. Pipkin u petoj godini života. Pipkin s deset, u brzom trku. Pipkin kako se penje na jabuku. Pipkin koji se tobože utapa u jezeru. Pipkin koji si zubima krči put kroz voćnjak s breskvama. Čekaj, što je ovo?" |
| Moundshroud watched the busy funeral. “They’re putting furniture in the tomb for him to use in the Land of the Dead. Boats. Kites. Tops to spin. Fresh fruits should Pipkin wake a hundred years from now, hungry” | Grobolijes je promatrao preposlenu povorku. "U grob mu stavljaju i namještaj, da mu služi u Zemlji mrtvih. Brodove. Zmajeve. Dječje zvrkove. I svježe voće, ako bi se Pipkin probudio za koju stotinu godina, a bio gladan." |
| “He’ll be hungry all right. Good grief, look, they’re going out! They’re closing the tomb!” Moundshroud had to grab and hold Tom for he was jumping up and down in agony “Pipkin’s still in there, buried! When do we save him?” | "I bit će gladan, to sigurno. Blagi Bože, pogledajte, izlaze! I zatvaraju grobnicu!" Grobolijes je morao dohvatiti Toma i zadržati ga, jer je od muke počeo skakati. "Pipkin je još unutra, i pokopan! Kad ćemo ga spasiti?" |
| “Later. The Long Night is young. We'll see Pipkin again, never fear. Then—” | "Kasnije. Duga noć je još mlada. Ponovno ćeš vidjeti Pipkina, ništa se ne boj. I tada..." |
| The tomb door slammed shut. | Vrata grobnice s treskom su se zatvorila. |
| The boys yammered and yelled. In the dark they could hear the scrape and slosh of mortar filling the last cracks and seams as the final stones were shoved in place. | Dječaci su zajaukali i zavikali. U mraku su čuli grebanje i pljeskanje; to su žbukom punili zadnje pukotine i šavove na zadnjem kamenju što su ga vratili na mjesto. |
| The mourners went away with their silent harps. | Ožalošćeni su se udaljili sa svojim utihlim harfama. |
| Ralph stood in his Mummy costume, stunned, watching the last shadows go. | Ralph je stajao u mumijskom kostimu, skamenjen, i gledao kako odlaze i posljednje sjene. |
| “Is that why I’m dressed like a mummy?” He fingered the bandages. He touched his clay-wrinkled ancient face. “Is that what my part of Halloween is all about?” | "Zar sam zato odjeven u mumiju?" Opipao je povoje. Dotakao je svoje staro lice, i na njemu bore od ispucala blata. "Zar se iza moje uloge u Vještičjoj noći krije baš to?" |
| “All, boy, all,” murmured Moundshroud. “The Egyptians, why, they built to last. Ten thousand years they planned for. Tombs, boys, tombs. Graves. Mummies. Bones. Death, death. Death was at the very heart, gizzard, light, soul, and body of their life! Tombs and more tombs with secret passages, so none might be found, so grave robbers could not borrow souls and toys and gold. You are a mummy, boy, because that was how they dressed for Eternity. Spun up in a cocoon of threads, they hoped to come forth like lovely butterflies in some far dear loving world. Know your cocoon, boy. Touch the strange stuffs.” | "Baš to, dječače, baš to", promrmljao je Grobolijes. "Egipćani su, mislim, gradili za vječnost. Na umu su imali deset tisuća godina. Grobnice, dječaci moji, grobnice. Grobove. Mumije. Kosti. Smrt, smrt. Smrt je bila u samom srcu njihova života, ona mu je bila i duh i duša i srce i tijelo! Grobnice i zatim opet grobnice s tajnim prolazima, tako da ih nitko ne može naći, tako da pljačkaši grobova ne mogu posuditi duše i igračke i zlato. Ti si mumija, dječače moj, zato što su se oni tako odijevali za vječnost. Uvili bi te u čahuru od niti, sve u nadi da ćeš iz nje, u nekom dalekom, predivnom svijetu, izniknuti poput kakvog prekrasnog leptira. Upoznaj se sa svojom čahurom, dječače. Dotakni tu čudnu tvar." |
| “Why,” said Ralph the Mummy, blinking at the smoky walls and old hieroglyphics. “Every day was Halloween to them!” | "Mislim", rekao je Ralph Mumija, žmirkajući na zadimljene zidove i stare hijeroglife. "Za njih je svaki dan bio Dan mrtvih!" |
| “Every day!” gasped all, in admiration. | "Svaki dan!" zinuli su svi zadivljeno. |
| “Every day was Halloween for them, too.” Moundshroud pointed. | "A svaki je dan bio Dan mrtvih i za njih." Grobolijes je pokazao prstom. |
| The boys turned. | Dječaci su se okrenuli. |
| A kind of green electric storm simmered in the tomb dungeon. The ground shuddered as with an ancient earthquake. Somewhere, a volcano turned over in its sleep, lighting the walls with one fiery shoulder. | U tom grobnom kazamatu polako je počela kuhati zelena električna oluja. Tlo se zatreslo kao od kakvog drevnog potresa. Negdje se vulkan prevrnuo u snu, i jednim strahotnim ramenom pridigao zidove. |
| And on the walls beyond were prehistoric drawings of cavemen, long before the Egyptians. | A na zidovima iza njih bile su pretpovijesne crtarije špiljskih ljudi, koji su tu živjeli davno prije Egipćana. |
| “Now,” said Moundshroud. Lightning struck. | "Sad", rekao je Grobolijes. Tresnuo je grom. |
| Saber-toothed tigers caught the cavemen screaming. Tarpits drowned their bones. They sank, wailing. | Tigrovi sa sabljastim zubima hvatali su špiljske ljude, i ovi su vrištali. U bitumenske jame tonule su njihove kosti. I oni su tonuli, lelečući. |
| “Wait. Let’s save a few with fire.” | "Čekaj. Daj da vatrom spasimo bar nekoga." |
| Moundshroud blinked. Lightning struck to burn forests. One apeman, running, seized a burning branch and rammed it in a saber-tooth’s jaws. The tiger shrieked and fell away. The apeman, snorting in triumph, tossed the fiery branch into a pile of autumn leaves in his cave. Other men came to hold their hands out to the fire, laughing at the night where the yellow beast eyes waited, afraid. | Grobolijes je žmirnuo. Opalio je grom i spalio šumu. Jedan od majmunolikih ljudi, u trku, dohvatio je zapaljenu granu i zabio je tigru u ralje. Tigar je kriknuo i ustuknuo. Pračovjek, šireći nosnice od ponosa, bacio je zapaljenu granu na hrpu jesenskoga lišća u svojoj špilji. Ostali su došli i pružili ruke prema vatri, i smijali se noći iz koje su ih ustrašeno vrebale žute zvjerske oči. |
| “See, boys?” Moundshroud’s face flickered with the fire. “The days of the Long Cold are done. Because of this one brave, new-thinking man, summer lives in the winter cave.” | "Jeste li vidjeli, dječaci?" Grobolijesovo je lice zatreperilo s vatrom. "Prošli su dani Duge hladnoće! I samo zahvaljujući tom jednom srčanom čovjeku, koji je mislio na nov način, sad imamo ljetni život u zimskoj špilji." |
| “But?” said Tom. “What’s that got to do with Halloween?” | "Ali?" upitao je Tom. "Kakve to veze ima s Danom mrtvih?" |
| “Do? Why, blast my bones, everything. When you and your friends die every day, there’s no time to think of Death, is there? Only time to run. But when you stop running at long last—” He touched the walls. The apemen froze in mid-flight. “—now you have time to think of where you came from, where you’re going. And fire lights the way, boys. Fire and lightning. Morning stars to gaze at. Fire in your own cave to protect you. Only by night fires was the caveman, beastman, able at last to turn his thoughts on a spit and baste them with wonder. The sun died in the sky. Winter came on like a great white beast shaking its fur, burying him. Would spring ever come back to the world? Would the sun be reborn next year or stay murdered? Egyptians asked it. Cavemen asked it a million years before. Will the sun rise tomorrow morning?” | "Kakve? Pa mislim, vrag mi kosti odnio, itekakve. Kad biste ti i tvoji prijatelji svaki dan ginuli, onda ne biste imali kad razmišljati o smrti, istina? Imali biste vremena samo za bježanje. Ali kad napokon prestanete bježati..." Dotakao je zidove. Praljudi su se sledili usred bijega. "... napokon imate vremena razmišljati o tome odakle ste došli i kamo idete. A taj će vam put, dječaci, osvijetliti vatra. Vatra i svjetlo. Jutarnje zvijezde u koje gledate. Vatra u vlastitoj špilji koja vas štiti. Samo uz noćnu vatru pračovjek je napokon, taj polu-čovjek, polu-zvijer, mogao okretati svoje misli na ražnju i prelijevati ih čuđenjem. Sunce je umrlo na nebu. Zima dolazi kao golema bijela zvijer, tresući krznom, pokapajući ljude. Hoće li se proljeće više ikad vratiti svijetu? Hoće li se Sunce dogodine ponovno roditi ili će ostati umoreno? Egipćani su se sve to pitali. Ali su ta pitanja postavljali i špiljski ljudi milijun godina Ne toga. Hoće li se sutra ujutro Sunce ponovno dići?" |
| “And that’s how Halloween began?” | "I tako je nastala Noć vještica?" |
| “With such long thoughts at night, boys. And always at the center of it, fire. The sun. The sun dying down the cold sky forever. How that must have scared early man, eh? That was the Big Death. If the sun went away forever, then what? | "Uz takve duge noćne misli, dječaci. A u njihovu je središtu uvijek bilo središte života, vatra. Sunce. Sunce što je zauvijek umrlo spuštajući se niz hladno nebo. Koliko se toga morao plašiti prvi čovjek, ha? To je bila Velika smrt. A ako bi se sunce zauvijek ugasilo, što tad! |
| “So in the middle of autumn, everything dying, apemen turned in their sleep, remembered their own dead of the last year. Ghosts called in their heads. Memories, that’s what ghosts are, but apemen didn’t know that. Behind their eyelids, late nights, the memory ghosts called, waved, danced, so apemen woke up, tossed twigs on the fire, shivered, wept. They could drive away wolves but not memories, not ghosts. So they held tight to their ribs, prayed for spring, watched the fire, thanked invisible gods for harvests of fruit and nuts. | I tako, usred jeseni, kad sve umire, praljudi bi se okretali u snu i prisjećali se svojih vlastitih lanjskih pokojnika. U glavama bi im se počeli javljati duhovi. Uspomene, eto što su duhovi, no praljudi to nisu znali. Iza njihovih vjeđa, kasno u noći, te utvare iz uspomena stale bi se javljati, mahale bi, plesale, i tako bi se praljudi probudili, ubacili grančice u vatru, stresli se, zaplakali. Znali su kako otjerati vukove, ali ne i kako uspomene, ne i kako duhove. I tako bi se skutrili, molili se bogovima da im donesu proljeće, promatrali vatru, zahvaljivali nevidljivim bogovima na ljetini plodova i oraha." |
| “Halloween, indeed! A million years ago, in a cave in autumn, with ghosts inside heads, and the sun lost.” | "Noć vještica, doista! Prije milijun godina, u špilji u jesen, s duhovima u glavama, i kraj izgubljena Sunca." |
| Moundshroud’s voice faded. He unraveled another yard or two of mummy wrappings, draped them over his arm grandly and said: “More to see. Come on, boys.” | Grobolijesu je zamro glas. Razmotao je još metar-dva mumijina povoja, veličajnom ih kretnjom prebacio preko ruke, i rekao: "Ima tu još koješta za vidjeti. Idemo, dječaci." |
| And they walked out of the catacombs into the twilight of an old Egyptian day. A great pyramid lay before them, waiting. | I tako su iz katakomba izašli u sumrak starog egipatskog dana. Pred njima je ležala velika piramida, i čekala na njih. |
| “Last one to the top,” said Moundshroud, “is a monkey’s uncle!” | "Zadnji na vrhu", rekao je Grobolijes, "je majmunov stric!" |
| And the monkey’s uncle was Tom. | I majmunov je stric bio Tom. |